Praška ulica 2, 10000, Zagreb

MALA POVIJEST JUGOSLAVENSKIH TAJNIH SLUŽBI

udba

Naziv UDBA, premda je još 1967. promijenjen u Služba državne sigurnosti/bezb(j)ednosti (SDS/SDB), ostao je sve do danas najčešće korišten kao kolokvijalni termin za cjelokupnu tajnu komunističku političku policiju u SFRJ, kao što je slučaj i u Sovjetskom savezu (KGB – Komitet gosudarstvenoj bezopasnosti /Komitet državne sigurnosti/), Rumunjskoj (Securitate – Departamentul Securitatii Statului /Odjel državne sigurnosti/), DDR-u (Stasi – Ministerium fϋr Staatssicherheit /Ministarstvo državne sigurnosti/) itd.

UDBA je zapravo kratica za Upravu državne bezb(j)ednosti, koja je bila civilna kontraobavještajna služba komunističke Jugoslavije. Ustanovljena je početkom 1946. nakon reorganizacije Ozne (Od/j/elenje za zaštitu naroda), koja je kao jedinstvena (i vojna i civilna) partizanska tajna služba osnovana 13. svibnja 1944. godine. Iz Ozne će nastati ne samo Udba, nego više-manje i sve ostale jugoslavenske (kontra)obavještajne službe.

Komunistička Jugoslavija naposljetku će imati po dvije obavještajne i kontraobavještajne službe te jednu mješovitu obavještajno-kontraobavještajnu službu:

* Uprava bezb/j/ednosti (UB) pri Saveznom sekretarijatu za narodnu o/d/branu (SSNO), poznatija u javnosti po svojoj prvoj pokrati KOS (od Kontraobavještajna služba), bila je vojna kontraobavještajna služba, a Služba državne sigurnosti/bezb(j)ednosti pri Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove (SSUP) ona civilna;
* XII. (obavještajna) uprava pri Generalštabu JNA, poznatija po nazivu Vojno-obavještajna služba (VOS), bila je vojna obavještajna služba, a Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) pri Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP) ona civilna;
* Teritorijalno izviđačko-obavještajnu organizaciju (TIOO) u sustavu Teritorijalne obrane (TO) bila je pak vojno-civilna obavještajno-kontraobavještajna služba.

O Udbi i KOS-u, kao i njihovoj prethodnici Ozni, objavljeno je 20-ak što znanstvenih, što memoarskih i publicističkih knjiga, također i mnoštvo novinskih feljtona i članaka. O njima je snimljeno i više dokumentarnih filmova. Vrlo malo se pisalo, međutim, o SID-u, VOS-u i TIOO-u. Ova potonja služba, TIOO, i dandanas je gotovo nepoznata javnosti.

Donekle sustavni radovi o VOS-u i TIOO-u objavljeni su u knjigama „Vojnoobaveštajna služba“ i „Teritorijalna odbrana“ u nakladi Vojnoizdavačkog i novinskog centra iz Beograda. Ta izdavačka kuća, međutim, bila je u sastavu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i Jugoslavenske narodne armije (JNA), pa su navedene knjige služile isključivo kao interni priručnici za obuku njihovih kadrova. Nosile su oznaku – Vojna tajna.

Tek nešto malo više podataka objavljeno je o SID-u, i to djelima bivšeg visokog dužnosnika SID-a Antuna Duhačeka „Ispovest obavještajca – Uspon i pad jugoslavenske obaveštajne službe“ i Marka Lopušine „Ubij bližnjega svoga I-IV“ te kasnije u memoarskim knjigama Tamare Nikčević „Goli otoci Jova Kapičića“, Tvrtka Jakovina „Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta“ i Frane Krnića „Crni kaputi, bijele rukavice“.

OZNA – OD(J)ELJENJE ZA ZAŠTITU NARODA

Korijeni Udbe sežu još u 1918. kada je, nakon pobjede ruskih komunista predvođenih Vladimirom Iljičem Uljanovim Lenjinom u Oktobarskoj (listopadskoj) revoluciji, osnovana Jugoslavenska komunistička grupa (JKG) pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika) (RKP/b/) – praktički kao zavjerenička organizacija s ciljem širenja komunističke revolucije na Balkanu.

Nakon povratka nekolicine vođa JKG iz Sovjetskog Saveza, u Beogradu je u travnju 1919. osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), skraćeno SRPJ/k/, koja je na Drugom partijskom kongresu u Vukovaru od 20. do 25. lipnja 1920. promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).

Dužnosnici KPJ nisu bili samo u pogledu političkog djelovanja izravno ovisni o SSSR-u, tada jedinoj komunističkoj državi u svijetu, nego su redovito ulazili u različite oblike organizirane suradnje sa sovjetskim obavještajnim službama.

U principu, kada bi pojedini član KPJ došao u Moskvu, najprije bi pohađao Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ – Kommunističeskiй universitet nacionalьnыh menьšinstv Zapada), koji je 1921. i osnovan s ciljem izobrazbe komunističkih kadrova izvan SSSR-a.

Na KUNMZ-u, koji je imao tzv. jugoslavensku sekciju, sovjetska civilna tajna služba NKVD (Narodnyj komissarijat vnutrennih del /Narodni komesarijat unutarnjih poslova/) opservirala bi člana KPJ i donosila odluku o njegovom daljnjem angažmanu. Ako bi NKVD procijenio da je dotični talentiran i pogodan za obavještajni rad, bio bi upućen u posebnu školu na obavještajnu obuku („specijalna linija“ – diverzije, otmice, likvidacije…). Nakon toga bi najčešće bio poslan na rad izvan SSSR-a.

Josip Broz Tito postao je, najkasnije prilikom boravka 1935. u Moskvi, suradnik obavještajnog centra NKVD-a ugrađenog u aparat Kominterne (KI – Komunistička internacionala), organizacije komunističkih partija osnovane 1919. u Moskvi s ciljem “obaranja kapitalizma, uspostave diktature proletarijata i međunarodne sovjetske republike radi potpunog odstranjivanja klasa i ostvarivanja socijalizma – prvog stupnja komunističkoga društva” (Statut KI s II. kongresa, Moskva, 1920.).

Tito je kao obavještajac djelovao u Kraljevini Jugoslaviji, Francuskoj, Španjolskoj itd. Uostalom, Kominterna ga je početkom 1939. i postavila za v.d. generalnog sekretara KPJ zbog, u prvom redu, njegove iznimno aktivne suradnje s NKVD-om.

Nakon izbora za punopravnog generalnog sekretara KPJ, Tito je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u listopadu 1940. u Zagrebu inicirao osnivanje Vojne komisije pri Centralnom komitetu (CK) KPJ. Glavne zadaće te komisije bile su vrbovati suradnike među oficirima vojske Kraljevine Jugoslavije i prikupljati vojno-obavještajne informacije.

Na samom početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Tito je 10. kolovoza 1941. dao upute za osnivanje obavještajne službe u partizanskim jedinicama. Ali, zbog njenog „zaostajanja u razvoju” – kako se navodi u knjigama Vojnoizdavačkog i novinskog centra iz Beograda – na partizanskom vojno-političkom savjetovanju 26. rujna 1941. u Stolicama, malome rudarskom mjestu u zapadnoj Srbiji, odlučeno je da se rad partizanske obavještajne službe sistematizira i intenzivira te su donesene odluke koje su „predstavljale prelazak na novi kvalitet i viši stepen organizovanja bezbednosti Narodnooslobodilačkog pokreta“.

U veljači 1942. sastavljeni su tzv. Fočanski propisi kojima su prvi put preciznije definirani „Zadaci i ustrojstvo Narodnooslobodilačkih odbora“ te su izdana „Uputstva za rad NOO u oslobođenim krajevima“, u sklopu čega se opisuju obveze prikupljanja obavještajnih podataka o neprijateljskim snagama, kao i „organizacija službe bezbjednosti pozadine”.

Vrhovni štab Partizanske oslobodilačke vojske i Narodnih odbora (VŠ POV i NO) izdao je 27. studenog 1942. u Bihaću, prilikom osnivačkog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), još detaljnije instrukcije za obavještajni rad pod nazivom „Uput za obavještajnu službu“. U tom „uputu“ objašnjava se organizacija obavještajne i kontraobavještajne službe na „oslobođenoj i neoslobođenoj teritoriji”.

U travnju 1943. formirana je Komisija za suzbijanje pete kolone i terorizma pri VŠ NOV, a Titovom odlukom sredinom rujna 1943. u Jajcu ustanovljen je Odsjek za zaštitu naroda pri VŠ NOV.

Analizirajući taj Titov „uput”, povjesničar Ivo Lučić u svome doktorskom radu „Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945-1990“ zaključuje da se „organizacija obavještajne službe uglavnom podudarala s organizacijom KPJ, jer je obavještajni, a posebno sigurnosni rad smatran isključivo partijskom funkcijom”.

Na tim je partijskim, marksističko-revolucionarnim temeljima Titovom naredbom 13. svibnja 1944. u Drvaru i osnovana OZNA, kao jedinstvena partizanska (i vojna i civilna) tajna služba pri Povereništvu narodne odbrane Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (OZN-a PNO NKOJ), ministarstvu obrane u ondašnjoj partizanskoj vladi.

Osnivanje Ozne zbilo se samo nekoliko mjeseci nakon dolaska prve sovjetske vojne misije u Titov štab, koju je predvodio Nikolaj Vasiljevič Kornjejev, general GRU-a (Glavnoe Razvjedivateljnoe Upravljenije /Glavna obavještajna uprava/), vojno-obavještajne službe zadužene za operacije u inozemstvu, u čijem se sastavu nalazila i Specnaza (Jedinica za specijalne namjene).

Kornjejevljev zamjenik bio je pak general NKVD-a Anatolij Gorškov. U sastavu misije nalazili su se i posebni instruktori NKVD-a koje je predvodio general G. S. Grigorjev. Daljnja dva člana misije bili su Nikolaj Petrahavljev i G.S. Haritonjevkov, obojica obavještajci i veterani Španjolskog građanskog rata.

Tito je za prvog načelnika Ozne imenovao, po već apostrofiranome revolucionarnom načelu, „organizacionog sekretara“ CK KPJ (dakle, drugog čovjeka Partije) general-lajtanta Aleksandra Rankovića. Njegov zamjenik postao je, i to na prijedlog vodstva sovjetske vojne misije, Svetislav „Ćeća“ Stefanović koji je do tada – kako navodi William Klinger u knjizi „Teror narodu – povijest Ozne, Titove političke policije“ – bio instruktor CK KPJ u Pokrajinskom komitetu KPJ za Dalmaciju.

Prvo odjeljenje Ozne bilo je zaduženo za rad na tzv. okupiranoj teritoriji i u inozemstvu, a na čelo mu je postavljen pukovnik Maksimilijan Baće. Drugo odjeljenje djelovalo je na tzv. oslobođenoj teritoriji, a šef mu je bio potpukovnik Pavle Pekić. Treće odjeljenje bilo je zaduženo za protuobavještajnu djelatnost u partizanskim jedinicama, a njime je rukovodio potpukovnik Jeftimije „Jefto“ Šašić, dok je šef Četvrtog odjeljenja, koje se bavilo „statističko-tehničkim poslovima”, bio Mijat Vuletić.

Po istom partijskom principu postavljeni su i šefovi Ozne na regionalnim razinama: Ivan „Stevo“ Krajačić, organizacijski sekretar CK KPH, postao je načelnik Ozne u Hrvatskoj; Ivan „Matija“ Maček, organizacijski sekretar CK KPS, postao je načelnik Ozne u Sloveniji; Uglješa Danilović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, postao je načelnik Ozne u Bosni i Hercegovini; Veljko Milatović, organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, postao je načelnik Ozne u Crnoj Gori; Bane Andreev, organizacijski sekretar CK KPM, postao je načelnik Ozne u Makedoniji; Slobodan Penezić „Krcun“, član PK KPJ za Srbiju, postao je načelnik Ozne u Srbiji.

Nadnevak 13. svibnja, kada je 1944. osnovana Ozna, bit će u komunističkoj Jugoslaviji proglašen Danom bezb(j)ednosti.

KNOJ – KORPUS NARODNE O(D)BRANE JUGOSLAVIJE

Najviši kadrovi Ozne, poput Ivana „Steve“ Krajačića u Hrvatskoj i Ivana „Matije“ Mačeka u Sloveniji, u pravilu su već bili uvježbani u SSSR-u ili Španjolskome građanskom ratu po već spomenutoj „specijalnoj liniji“. Također, većina su bili suradnici posebne jedinice NKVD-a koja se zvala SMERŠ („Smerti špionam“), osnovane u travnju 1943. godine. Glavni zadatak SMERŠ-a bio je “likvidacija špijuna, izdajica, kolaboratera i defetista”.

Po uzoru na SMERŠ djelovale su partizanske jedinice PPK („Protiv pete kolone”), preteče KNOJ-a (Korpus narodne o/d/brane Jugoslavije), koji je Tito osnovao 15. kolovoza 1944. na Visu potpisavši „Uputstvo o osnivanju jedinica Korpusa narodne odbrane Jugoslavije” kao vojne formacije podređene Ozni i zadužene za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

KNOJ je bio podčinjen „povereniku za Narodnu odbranu”, tj. Titu, koji je njime rukovodio preko „načelnika Ozne”, tj. Aleksandra Rankovića, koji je po Titovoj naredbi formirao Štab KNOJ-a. Za prvog komandanta KNOJ-a imenovan je general-major Jovo Vukotić, a za njegovog zamjenika potpukovnik Nikola Ljubičić. Prvi politički komesar KNOJ-a postao je tadašnji pukovnik Vlado Janjić „Capo“. Za prvog načelnika Štaba KNOJ-a imenovan je potpukovnik Marijan Dermastia „Urban“, a za pomoćnika načelnika major Stojadin Soldatović. Za prvog obavještajnog oficira bio je postavljen potpukovnik Mesud Hotić.

Formirano je osam divizija KNOJ-a: I. (hrvatska) divizija; II. (slovenska) divizija; III. (bosansko-hercegovačka); IV. (beogradska); V. (srbijanska); VI. (crnogorska); VII. (vojvođanska); VIII. (makedonska). U svibnju 1945. osam divizija imale su u svom sastavu 31 brigadu, tj. 133 bataljuna s oko 100.000 vojnika. Dana 28. kolovoza 1945. od dvije brigade iz sastava I. (hrvatske) divizije formirana je IX. (zagrebačka) divizija KNOJ-a.

Upravo su te jedinice KNOJ-a, podčinjene Ozni i od nje rukovođene i usmjeravane, počinile najveći dio masovnih zločina nad razoružanim vojnicima i zarobljenim civilima na kraju i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, poznatima pod pojmovima Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda.

Tijekom 1947. rasformirane su I. i III. divizija, a početkom 1948. još i II., VII. i VIII. divizija KNOJ-a. U listopadu 1951. KNOJ je ponovno reorganiziran: dokidanjem preostale četiri divizije formirano je osam brigada KNOJ-a. KNOJ je, odlukom Josipa Broza Tita kao Vrhovnog komandanta jugoslavenskih oružanih snaga, potpuno ukinut tek 31. ožujka 1953. godine, a od njegovih ostataka formirane su Granične jedinice JNA.

VOJNI SUDOVI I VOJNO TUŽITELJSTVO

U istom „paketu” s osnivanjem Ozne pripremana je i „Uredba o vojnim sudovima“, koju je Tito potpisao 24. svibnja 1944. na Visu. O tome u svojoj knjizi „Svjedočanstva“ piše Josip Hrnčević, jedan od autora te uredbe, koji navodi da je ona trebala biti potpisana u Drvaru, ali je to odgođeno za 10-ak dana uslijed evakuacije Tita na otok Vis:

„Nakon što je Uredbu potpisao Vrhovni komandant NOV i POJ drug Tito, koji je u isto vrijeme bio i predsjednik NKOJ-a, datirao sam je s 24. majem 1944., i tog se dana dogovorio s jednim drugom, koji je u Drvar došao iz Zagreba i znao kucati na pisaćem stroju, da je sljedećeg dana umnožimo. Međutim, sljedećeg dana rano ujutro otpočeo je desant na Drvar. Borba u Drvaru trajala je čitav dan i noć. U toj je borbi poginuo i onaj drug iz Zagreba koji je trebao otkucati Uredbu, pa je ona umnožena i glavnim štabovima otpravljena tek kasnije, na Visu.“

Povijest partizanskih vojnih sudova opisao je Marko Kalođera, predsjednik Vrhovnog vojnog suda SFRJ od 1974. do 1983. godine, u knjizi „Vojni pravosudni organi i organi pravne službe JNA“. Navodi da su vojni sudovi postojali od samoga početka pri partizanskim jedinicama, ali se njihov rad odvijao bez jedinstvenih pravila i uputa. Osim toga, članovi vojno-sudskih vijeća u pravilu nisu bili pravnici, pa se sve praktički svodilo na običnu improvizaciju:

„Međutim, rukovodeći se istim ciljem izraženim u paroli ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’, vojni sudovi su, kao pravi revolucionarni organi, ostvarivali jedinstveno svoju funkciju, ispravno smatrajući da treba osuditi sve ono što nanosi štetu interesima naroda i narodnooslobodilačke borbe.“

Povjesničar William Klinger u već citiranoj knjizi ističe da je „Uredbom o vojnim sudovima“ Partija „ostvarila pretpostavke za neograničenu vlast u budućoj državi”:

„24. svibnja 1944. Titova je Jugoslavija ustrojena kao komunistička totalitarna država pod isključivom vlašću KPJ, kakva u to vrijeme nije postojala izvan Sovjetskog Saveza. Time je Partija postigla svoj strateški cilj, pa će do 1990. aparat služiti ‘zaštiti tekovina revolucije’.“
Srpski povjesničar Kosta Nikolić u knjizi „Mač revolucije, OZNA u Jugoslaviji 1944-1946“ potvrđuje Klingerove navode da su osnivanje Ozne i „Uredba o vojnim sudovima“ bili povezani. Uredba je imala 35 članaka, a 27. je glasio:

„Kod ustanovljenja o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi odluku po slobodnoj oceni.“

Josip Hrnčević, jedan od autora „Uredbe o vojnim sudovima“, s danom njenog proglašenja imenovan je predsjednikom Višeg vojnog suda.

U toj uredbi bilo je propisano i postavljanje „vojnih istražitelja (isljednika)” pri vojnim sudovima, a što će biti posebno uređeno nekoliko mjeseci kasnije (8. rujna 1944.) u „Uputstvu o poslovanju vojnih sudova“. Stvarni institut javnog tužiteljstva uspostavljen je tek 3. veljače 1945. i on je gotovo u cijelosti kadrovski proistekao iz vojnog tužiteljstva, koje je sada nastavilo funkcionirati u njemu kao posebno „vojno odjeljenje“ zaduženo za istrage i optužnice namijenjene procesuiranju pred vojnim sudovima.

U Beogradu je 7. ožujka 1945. konstituirana Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ). Za prvog javnog tužioca DFJ imenovan je Slovenac Jože Vilfan, a za javnog tužitelja u Hrvatskoj Jakov Blažević.

Privremena narodna skupština DFJ donijela je 28. kolovoza 1945. Zakon o uređenju narodnih sudova, koji je predviđao tri vrste sudova: redovne (kotarske, okružne te vrhovne u republikama i federaciji), vojne (prvostupanjske i vrhovni) i posebne (za socijalno osiguranje, za pomorski ratni plijen i za državnu arbitražu).

Zakon o Javnom tužilaštvu, međutim, donesen je tek 22. lipnja 1946. godine, nakon čega je za glavnog jugoslavenskog javnog tužioca imenovan tadašnji predsjednik Vojnog vijeća Vrhovnog suda FNRJ general-major Josip Hrnčević, koji o tom premještaju piše u svojim memoarima:

„Početkom februara 1946. bio sam izabran za javnog tužioca FNRJ. Dan-dva kasnije pozvali su me Kardelj i Ranković u Centralni komitet KPJ na razgovor o mom budućem poslu (…). Rukovodeće garniture javnih tužioca u republičkim centrima, bili su i za javne tužioce okruga i kotara imenovani mahom članovi Komunističke partije i učesnici u narodnooslobodilačkoj borbi. Mnogi od njih nisu bili pravnici, ali su se kasnije, uz redovan posao, doškolovali, a nemali broj njih završio je i pravni fakultet.“

Prema službenoj evidenciji koju je objavio Marko Kalođera, jugoslavenski vojni sudovi imali su od 1945. do 1947. sveukupno 54.473 predmeta u kojima su procesuirane 75.949 osobe. Kalođera opisuje i Titov utjecaj na rad vojnog pravosuđa:

„Po oslobođenju zemlje drug Tito je usmeravao rad vojnih pravosudnih organa, dajući opšte smernice za ostvarivanje politike krivičnog gonjenja i kažnjavanja, interesujući se, čak, za sve značajnije sudske predmete. Insistirao je da ove njegove smernice budu podjednako obavezne i za najodgovornije vojne starešine, čineći i njih odgovornim za njihovo dosledno sprovođenje.“

Kao i u slučaju datuma osnivanja Ozne, koji je kasnije proglašen jugoslavenskim Danom bezb(j)ednosti, i dan osnivanja vojnih sudova 24. svibnja 1944. kasnije je proglašen jugoslavenskim Danom vojnog pravosuđa.

UDBA – UPRAVA DRŽAVNE BEZB(J)EDNOSTI

Dvadesetak dana nakon konstituiranja DFJ, Ozna je 24. ožujka 1945. u sklopu šire reorganizacije prešla u nadležnost Ministarstva za narodnu o(d)branu (MNO) DFJ. Nakon donošenja novog Ustava i preimenovanja države u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), Ozna 31. siječnja 1946. gubi ime te se u skladu s postrevolucionarnim uvjetima izdvaja iz ministarstva obrane i dijeli na dvije tajne službe. Svaka od njih, nakon dovršetka reorganizacije 13. ožujka 1946. godine, dobiva posebni naziv, status i ulogu.
Od Prvog i Drugog odjeljenja Ozne formirana je Uprava državne bezb(j)ednosti (Udba) pri saveznom ministarstvu za unutrašnje poslove.

Prvi savezni ministar unutrašnjih poslova FNRJ postao je dotadašnji šef Ozne Aleksandar Ranković, a na čelo savezne Udbe imenovan je Rankovićev zamjenik na čelu Ozne Svetislav Stefanović.

Bivši regionalni šefovi Ozne imenovani su republičkim ministrima policije: Ivan Krajačić u Hrvatskoj, Ivan Maček u Sloveniji, Slobodan Penezić u Srbiji, Uglješa Danilović u BiH i Savo Brković (prije toga zamijenio Veljka Milatovića na mjestu šefa Ozne).

Prvi šefovi Udbe po republikama, ujedno pomoćnici ministara policije, postali su: Veljko Drakulić u Hrvatskoj, Milorad Milatović u Srbiji, Vladimir Ivo Svetina u Sloveniji, Slobodan Šakota u Bosni i Hercegovini i Cvetko Uzunovski u Makedoniji.

Beogradski publicist Marko Lopušina napisao je dvadesetak knjiga, a neke od njih – poput „Ubij bližnjeg svoga“ – obiluju podacima o Udbi:

„Prvo odeljenje Udbe FNRJ, vršilo je poslove organizacije i koordinacije obaveštajne aktivnosti prema inostranstvu. Njegov prvi načelnik postaje Maksimilijan Baće – Maks. Njegov zamenik je bio Antun Vratuša, koga je zamenjivao i nasledio Edo Brajnik. Ovo odeljenje je obaveštajno istraživalo strane zemlje preko ugrađenih obaveštajaca u naša diplomatsko-konzularna i druga predstavništva. Imalo je trideset i pet obaveštajaca. Šefovi pojedinih sektora u ovom odeljenju bili su Mihajlo Javorski, Ranko Zec, Dalibor Jakaš i Gojko Žarković. (…)
Treće odeljenje Udbe organizovalo je i neposredno radilo kontraobaveštajne poslove: pratiti aktivnost stranih diplomatsko-konzularnih i drugih predstavništava, otkrivati agenturu inostranih obaveštajnih službi; istraživati delatnost okupatorskih obaveštajnih i službi bezbednosti i voditi istrage protiv otkrivenih agenata. Svi poslovi se obavljaju po geografskom principu i zato je odeljenje podeljeno na četiri odseka: Zapad, Istok, Jug i Sever. Načelnik ovog odeljenja bio je neko vreme Ante Eterović – Vili, ali ga je ubrzo zamenio Edo Brajnik – Stefan, iskusni operativac i bivši šef VOS-a. U toj upravi radio je i Vladimir Rolović. (…)
Četvrto odeljenje objedinjavalo je poslove veze i evidencije, koji su bili raspoređeni u pet odseka i to sa sledećim zadacima: da se organizuje i rukovodi radio-službom u zemlji i inostranstvu, kontra radio-službom i radio-telegrafskom školom; kontrola i pregled pošte građana, telefona, telegrafa i obezbeđenja objekata PTT; evidencija agenturno-poverilačke mreže, antinarodnih elemenata, raspisivanje poternica i čuvanje neprijateljske arhive; rukovođenje tehnikom, daktiloskopijom, veštačenjem i fotografijom; uspostavljanje kontrole i održavanje u stručno-tehničkom pogledu i organizacija materijalno-tehničkog obezbeđenja. Šefovi ovog odeljenja bili su, prvo Mitar Kovačević – Mujo, a zatim Selim Numić. Nikšićanin i Sarajlija, privatni nameštenik i intelektualac, prvoborci i komandanti, obojica zatim načelnici u saveznoj Udbi. Mitar Kovačevič je radio u KOS-u na održavanju veza u Maršalatu, a Selim Numić je bio šef Prislušne službe Udbe. (…)
Prva reorganizacija državne bezbednosti imala je za cilj i institucionalno postavljanje Udbe kao čuvara političkog reda i državnog poretka (…).
Po ovoj organizacionoj šemi bila je organizovana Udba na celoj teritoriji FNRJ. Udba je bila partijska obaveštajna služba, ali i služba bezbeđnosti i to naročito u početku njenog postojanja, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, dok je bila pod kadrovskim mentorstvom KPJ i u funkciji sprovođenja političke strategije Komunističke partije Jugoslavije. (…)
Udba je po svojoj suštini bila klasična politička policija.“

Pripadnici Udbe bili su uniformirani sve do 25. listopada 1952. – kada je Tito proglasio njenu demilitarizaciju.

KOS – KONTRAOBAVJEŠTAJNA SLUŽBA JA
Iz Trećeg odjeljenja Ozne 13. ožujka 1946. formirana je Kontraobavještajna služba (KOS) Jugoslavenske armije (JA) pri Ministarstvu narodne o(d)brane (MNO). Prvi šef KOS-a postao je dotadašnji načelnik Trećeg odjeljenja Ozne Jeftimije Šašić.

Kao i u slučaju Ozne, kako se navodi u knjizi „Slučaj Ranković – iz arhiva KOS-a“, Komunistička partija od samoga početka je imala ključni utjecaj na djelovanje KOS-a:

„Od formiranja KOS-a njime je u cjelini upravljao, kao i do tada, pomoćnik ministra za narodnu obranu, koji je istodobno, kao član CK KPJ, bio partijski rukovoditelj u Armiji.“
Dodatnu potvrdu o preklapanju KOS-ovskih i partijskih dužnosti nalazimo i u knjizi „Vojna bezbednost“:

„Oficiri KOS-a su bili aktivno angažovani u radu partijskih organizacija i komiteta i birani na partijske funkcije. Aktivno su učestvovali i na zaoštravanju idejne borbe, političke i opšte budnosti i doprinosili jačanju moralno-političkog jedinstva i borbene gotovosti jedinica. Učešćem u radu partijskih organizacija oni su se i sami idejno i politički uzdizali. Ukazivano je da se rad oficira KOS-a u jedinici mora odvijati u najužoj suradnji sa partijskom organizacijom. Partijskoj organizaciji redovno su davani potrebni podaci i ocene bezbedonosnog stanja u jedinicama.“

Krajem 1947. i početkom 1948., u skladu s reorganizacijom JA koja je podijeljena na pet vojnih oblasti, došlo je i do reorganizacije KOS-a:

„U MNO je formirana, 1. marta 1948., Uprava KOS-a JA, a u vojnim oblastima, JRV (Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo – op.a,), JRM (Jugoslavenska ratna mornarica) i KNOJ-u uprave KOS-a koje su, analogno numeraciji ostalih uprava u MNO i komandama armijskih oblasti, RV, RM i KNOJ, dobile i naziv XII. uprava, a u armijama XII. odeljenje, u divizijama XII. odsek, a u brigadama i pukovima opunomoćstva KOS-a.“

KOS se u razdoblju do 1948. uglavnom bavio kontraobavještajnim radom prema Zapadu, a potom nekoliko godina protiv infiltracije informbiroovaca i sovjetske službe u JNA, što se odrazilo na brojnost i strukturu suradničke mreže – o čemu je dokumente prenio Ivan Mišković „Brk“ u knjizi „Iz tajnog arhiva“:

„Dok je u periodu do 1948. većina saradničke mreže bila iz redova ročnog sastava, u novostvorenoj situaciji rezolucija IB-a stanje se menja i gro saradničke mreže je iz redova starešinskog sastava. Godine 1950. od ukupno 23.000 saradnika, više od polovine je među aktivnim sastavom, za razliku od 1947. kada je od ukupno 20.000 saradnika svega jedna trećina bila iz stalnog sastava“.

KOS, odnosno XII. uprava MNO, preimenovan je Titovom „Naredbom o osnivanju i delokrugu Uprave i organa bezbednosti JNA“ od 14. rujna 1955. u Organ bezb(j)ednosti (OB) JNA sa sjedištem u Upravi bezb(j)ednosti (UB) Državnog sekretarijata za narodnu o(d)branu (DSNO) – budućeg SSNO-a. Taj se naziv – Uprava bezb(j)ednosti – u službenoj uporabi zadržao do raspada komunističke Jugoslavije.

Jeftimija „Jeftu“ Šašića zamijenio je sredinom 1963. godine na čelu KOS-a njegov dotadašnji zamjenik Ivan Mišković „Brk“ koji će sljedećih desetak godina biti glavni Titov obavještajac.

VOS – VOJNOOBAVJEŠTAJNA SLUŽBA

Tito je 6. svibnja 1942. izdao naredbu o osnivanju posebne partizanske vojnoobavještajne službe (VOS) kao „Drugog (obaveštajnog) odseka“ pri VŠ NOV i POJ. U naredbi je naglasio da se „obaveštajna mreža na terenu organizuje u sporazumu sa partijskom organizacijom”.

U međuvremenu su slovenski partizani obavještajno djelovali kroz Varnostno-obaveščevalnu službu (čija je pokrata također bila VOS). Na temelju navedene Titove naredbe, GŠ NOV i PO Slovenije izradio je 17. veljače 1943. „Uput za organizaciju obavještajne službe u partizanskim jedinicama“. Varnostno-obaveščevalna služba, međutim, zadržana je kao partijska tajna služba sve do 19. veljače 1944. – kada je reorganizirana, tj. „postavljena u organizacijsko-formacijske okvire važeće za celu zemlju”.

Na temelju Titove naredbe, GŠ NOV i PO Hrvatske osnovao je 18. svibnja 1943. posebni Informativni, odnosno Vojnoobavještajni odsjek, a 1. rujna 1944. donio „Privremeni uput za rad ob. službe“. Treba napomenuti da je partizanski obavještajni centar u Dalmaciji bio izravno podređen Titu, odnosno VŠ NOV i POJ, a ne Glavnom štabu Hrvatske.

O radu partizanske obavještajne službe u Hrvatskoj Tita je 3. kolovoza 1942. izvijestio Ivo Lola Ribar, „organizacijski sekretar KPJ za neoslobođene krajeve”, opisujući „stvaranje punktova obavještajne i informativne službe na području Zagreba uz pomoć Ive Krajačića Steve”. Hrvatski partizani taj su rad najprije nazivali političko-obavještajnim, potom obavještajno-informativnim.

Bosansko-hercegovački partizani nisu pak imali jedinstvenu vojno-obavještajnu službu, nego njih više pri regionalnim štabovima – za Bosansku krajinu, Istočnu Bosnu i Hercegovinu, ali je svuda taj rad nazivan „službom obavještavanja“. A zapravo je dijelom obavještajnog rada u BiH rukovođeno neposredno iz VŠ NOV i POJ, u koju svrhu je osnovan posebni Pomoćni centar „A” za Istočnu Bosnu i Sarajevo.

VŠ NOV i POJ također je neposredno rukovodio obavještajnim radom u Srbiji preko Pomoćnih centara nazvanih abecednim slovima: „B” za Sandžak, „C” za užu Srbiju i „D” za Vojvodinu.

Početkom 1943. godine, kao podrška VOS-u, osnivane su tzv. Izviđačke grupe s ciljem izviđanja situacije u dubini neprijatelja, o čemu je pisao Milovan Dželebdžić:

„Hvatanjem ‘živih jezika’ dolazilo se do veoma značajnih podataka. Zarobljeni neprijateljevi vojnici uvek su bili značajan izvor obaveštajnih podataka u svakoj situaciji.“

Referirajući se na osnivanje tih izviđačkih grupa, publicist Marko Lopušina tvrdi da je sami Josip Broz Tito još od 1914. bio obavještajac, i to kao „starešina izviđačkog, tj. obaveštajnog odelenja austrijske armije” u 25. domobranskom puku iz Zagreba u Prvom svjetskom ratu:
„Njegov zadatak je bio da osmatra srpske pozicije, da upada na srpsku teritoriju, hvata zarobljenike, saslušava ih i iz njih ‘vadi’ vojne podatke o srpskoj armiji.“

Pred sami kraj Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, sedam dana prije konstituiranja DFJ, 1. ožujka 1945. Vojnoobaveštajno (II.) odeljenje GŠ NOV I POJ (bivši II. odsek) preimenovano je u Drugu obaveštajnu upravu Generalštaba JA. Prvi načelnik te uprave bio je general-major Vjekoslav Klišanić.

Tijekom 1946. Druga obavještajna uprava GŠ JA dobila je nadležnost nad jugoslavenskim vojnim izaslanstvima i izaslanicima (atašeima), a 1947. u njen sastav ulazi i radio-izviđačka služba, koja je do tada djelovala pod nazivom Radio-prislušna četa JA. Sljedećih godina dobivat će sve veću važnost unutar VOS-a.

VOS je 1964. imao četiri odjeljenja: operativno, informativno, analitičko i ono za radio-izviđanje (RI). Taj RI je izviđanjem radio-veza prikupljao „podatke strategijskog i operativnog značaja”. Tehnologijski napredak doveo je 1974. do osnivanja posebnog Od(j)elenja za elektronsko izviđanje pri Drugoj upravi GŠ JNA.

Krajem 70-tih, VOS je zadržao ustroj od četiri odjeljenja, ali reorganiziranih zadataka: 1. praćenje oružanih snaga zemalja Varšavskog pakta; 2. praćenje oružanih snaga NATO-a; 3. praćenje oružanih snaga azijsko-afričkih zemalja; 4. radio-elektronsko izviđanje.

Obavještajci VOS-a bili su locirani uglavnom u sjedištima svjetske diplomacije i u onim punktovima za koje su procjenjivali da su od sigurnosnog značaja. JNA je osobito pridavala važnost punktovima u Solunu, Ateni, Bariju i Trstu te je u te gradove upućivala najsposobnije operativce. Posebno kvalitetne pozicije VOS je imao, osim već navedenih punktova, u zemljama tzv. Trećeg svijeta, s kojima je Jugoslavija imala razvijene trgovinske odnose u prodaji naoružanja i vojne opreme.

Pri jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima (DKP) u inozemstvu mogli su biti “ugrađeni” i obavještajci VOS-a koji nisu bili akreditirani kao vojni atašei. Stvarni zadaci tih obavještajaca nisu bili poznati ostalim službenicima DKP-a, a izvješća su slali teleprinterskom vezom s posebnom šifrom ili diplomatskom poštom. Za operativne troškove vojni obavještajci dobivali su diplomatskom poštom devizna sredstva u gotovini, tako da u DKP-ovima nisu znali njihov iznos i namjenu.

UID – UPRAVA ZA ISTRAŽIVANJE I DOKUMENTACIJU

Tijekom 1952. iz Udbe je izdvojena Prva uprava – kojoj je u tom trenutku na čelu bio Veljko Mičunović – te je od nje formirana Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID) kao civilna obavještajna služba pri Državnom sekretarijatu za inostrane poslove (DSIP), budućem SSIP-u.

Od samog početka komunističke Jugoslavije, međutim, u okviru vanjskopolitičkog ministarstva postojalo je tzv. Koordinaciono od(j)eljenje. U njemu je neko vrijeme radio i Jovo Kapičić, gdje je prekomandiran iz Ozne:

„Početkom 1945. pozvan sam u Ministarstvo spoljnih poslova, gdje mi je pomoćnik ministra, Vladimir Velebit – gospodin i plemić među nama partizanima – saopštio da sam raspoređen na mjesto savjetnika jugoslavenske ambasade u Parizu. (…)
U okviru Ministarstva spoljnih poslova, postojalo je tzv. Koordinaciono odjeljenje, zapravo obavještajna služba koja se bavila prikupljanjem različitih podataka. Mnoga diplomatska predstavništva naslijedili smo od Kraljevine Jugoslavije i valjalo je, između ostalog, ispitati ko su ljudi koji su ostali iz tog perioda, s kim su povezani, da li su s nekim održavali veze. Osim toga, vodilo su računa i o tome kako se ponaša osoblje ambasade (…).
Nitko nije bio pošteđen, svi su bili sumnjivi i, kada bolje razmislim, čini mi se da su često sumnjičili i sami sebe.“

Na prijedlog Edvarda Kardelja Koordinacionom od(j)eljenju pripojena je Prva uprava Udbe te je ono 1952. preraslo, kao što je već navedeno, u posebnu upravu – Upravu za istraživanje i dokumentaciju (UID) – pri jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova.

Novoosnovani UID promijenio je i unutarnji ustroj u odnosu na Koordinaciono od(j)eljenje, pa se sastojao iz više odsjeka, odnosno sektora: jedan je bio zadužen za stvaranje agenturne mreže u inozemstvu, drugi za analizu obavještajnih materijala, treći za praćenje političke emigracije, četvrti za arhiv i kartoteku, peti za daktilografiranje i prijevode te šesti za kadrove, pravne poslove i financije.

Prvi šef UID-a postao je Slovenac Antun Vratuša, no ubrzo je premješten na dužnost šefa kabineta potpredsjednika jugoslavenske vlade Edvarda Kardelja. Na čelu UID-a naslijedio ga je njegov dotadašnji zamjenik Ranko Zec. Njega je 1963. naslijedio Milorad Pešić.

Prvi šef I. odsjeka UID-a bio je Dragutin Rafaj, II. Zvonko Grahek (naslijedio ga je Budimir Lončar), III. Zvonko Lucić, IV. Marica Glumčić, V. Danica Kabiljo i VI. Vedrana Bulat. A među prvim rezidentima UID-a bili su obavještajci koji su kasnije ostvarili istaknute političke i diplomatske karijere, poput Vladimira Rolovića, Raifa Dizdarevića, Zvonka Komarice, Jove Kapičića, Veljka Milatovića…

U početku je UID bio tek formalno vezan uz ministarstvo vanjskih poslova, o čemu se može čitati u jednom elaboratu o UID-u iz 1961. godine:

„U samome početku prelaza ofanzivne obaveštajne službe u 1952. iz DB (Državna bezbednost – op.a.) u DSIP, ofanzivna obaveštajna jedinica DSIP bila je organizovana kao potpuno samostalna organizacija, potpuno odvojena od ostalih organizacija DSIP-a, jedino fizički ugrađena u DSIP. Kako je to bilo u samom DSIP-u, tako i u našim predstavništvima u inostranstvu. Obe organizacije delovale su potpuno odvojeno, firma DSIP-a bila je upotrebljena samo kao pokriće radu obaveštajne službe. Tako obaveštajci, koji su se na primer nalazili u našim predstavništvima u inostranstvu, nisu čak ni bili diplomati, zaduženi i zvaničnim poslovima predstavništava. Obaveštajci su bili lica pokrivena diplomatskim ispravama, a organizaciona okupljena u svojoj organizacijskoj jedinici u predstavništvima – u ‘Centru’, bez ikakvih obaveza i odgovornosti do rukovodioca predstavništva i rada u predstavništvu. Oni su radili isključivo kao obaveštajci, pokriveni firmom predstavništva. Ista situacija je bila u zemlji u DSIP-u.“

BRIJUNSKI PLENUM I POSTRANKOVIĆEVSKO RAZDOBLJE

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća nazirao se frakcijski obračun među jugoslavenskim komunistima. Najprije je izbio sukob između dvojice najbližih Titovih suradnika – glavnog operativca Aleksandra Rankovića i glavnog ideologa Edvarda Kardelja.
Rankovića se smatralo eksponentom prosrpskih „centralističko-etatističkih” snaga, a Kardelja federalističkih. Tito je u početku favorizirao Rankovića jer je Kardelja doživljavao kao suparnika koji svojim „marksističkim teoretiziranjem” može ugroziti njegovu moć, pa mu je odgovaralo da ga uz pomoć Rankovića odstrani iz partijskog i državnog vrha.

U jeku tog sukoba koji se odvijao izvan vidokruga javnosti, prilikom lova 31. siječnja 1961. u šumi kod Morovića u blizini Šida, a koja je bila pod upravom JNA, ranjen je Edvard Kardelj. U njega je sačmu ispalio Jovan Veselinov, u to vrijeme predsjednik srbijanske republičke Narodne skupštine. Kardelj je pogođen s više zrna u leđa i jednim, najopasnijim, u glavu, ali je preživio. Neko vrijeme proveo je u bolnici u Ljubljani, a potom je prebačen u London, gdje je operiran.

Nakon povratka s liječenja u Engleskoj nastavio se Kardeljev sukob s Rankovićem, no Tito je u međuvremenu postao sumnjičav prema Rankoviću koji je sa svojom klikom, sastavljenom uglavnom od predstavnika prosrpske unitarističke struje u partiji, vojsci i saveznoj Udbi, postao presnažan i počeo ugrožavati Titovu poziciju.

Tito je stoga najprije 1963. na čelo KOS-a postavio čovjeka od povjerenja Ivana Miškovića, pa je potom sredinom ožujka 1965. njegovim bratom Milanom Miškovićem zamijenio Rankovićeva pouzdanika Vojina Lukića koji je u međuvremenu, u travnju 1963. godine, bio naslijedio Svetislava „Ćeću“ Stefanovića na mjestu saveznog ministra policije.

Kad su braća Miškovići, uz pomoć dugogodišnjeg Titova intimusa i glavnog hrvatskog oznaša/udbaša Ivana „Steve“ Krajačića, otkrili prisluškivaće u Titovoj rezidenciji u Beogradu, navodno čak i u njegovoj spavaćoj sobi, sumnja je pala da Ranković, tada potpredsjednik SFRJ, planira Titovu detronizaciju.

Tito je sazvao Četvrti (izvanredni) plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (skraćeno SKJ – kako se nakon sukoba s Moskvom preimenovala KPJ) za 1. srpnja 1966. na Brijunima, koji je kasnije postao poznat kao Brijunski plenum. Ranković se dvoumio hoće li uopće doći na tu sjednicu. Zadatak da ga nagovori na dolazak (v. „Slučaj Ranković – iz arhiva KOS-a“) dobio je savezni ministar obrane Ivan Gošnjak, koji je nekoliko godina prije po Titovu nalogu uhitio Andriju Hebranga u njegovoj beogradskoj rezidenciji i odveo u zatočeništvo iz kojeg se više nikad nije vratio. Gošnjak je opisao tu zadaću:

„Pre nego što se išlo na IV. plenum, gde se trebao raspraviti slučaj Aleksandra Rankovića, bilo je više nego jasno da na taj plenum ne želi doći Ranković. Tada je mene lično zvao Kardelj i dao mi zadatak da ja preuzmem obavezu da razgovaram sa Rankovićem, da ga zamolim da dođe na plenum, da mu kažem da mu se neće ništa desiti, da će samo biti kritikovan, da će dalje ostati u Predsjedništvu, da će se ionako ukinuti funkcija potpredsednika Republike i tako dalje. Ja sam u skladu sa stavom i dogovorom sa Kardeljem, založio sav svoj autoritet i pridobio Rankovića da dođe na Četvrti plenum. Verovao je da ja ne zalažem svoj autoritet i svoj moralni lik na prazno. Međutim, kao što su događaji odmah to potvrdili, ja sam bio izigran, prevaren…“.

Kao što je poznato, Ranković je na Brijunskom plenumu smijenjen sa svih dužnosti iz saveznoga partijskog vodstva, a na Šestom plenumu CK SK Srbije 16. rujna 1966. u Beogradu izbačen je iz članstva SKJ.

Smjenom Aleksanda Rankovića započelo je novo razdoblje u povijesti Udbe koja je Ustavnim amandmanima i izmjenom Zakona o unutrašnjim poslovima 1. siječnja 1967. preimenovana u Službu državne bezb(j)ednosti (SDB), tj. Službu državne sigurnosti (SDS).

U strahu od srpske predominacije, Tito je odlučio decentralizirati upravljanje i djelovanje civilne kontraobavještajne službe, a zapravo je staviti u potpunosti pod svoju kontrolu. U tu svrhu donesene su i razne upute o međusobnoj suradnji, koordinaciji rada i razmjeni podataka između sigurnosnih službi raznih državnih resora.

Tako su SSUP i SSNO 16. svibnja 1967. donijeli „Uputstvo o saradnji i međusobnim obavezama SDB i organa bezbednosti JNA“, odnosno KOS-a koji je već bio pod potpunom Titovom kontrolom. To uputstvo – koje se može naći i u Hrvatskom državnom arhivu (signatura 1561, Šifra 3 – Rad Službe) – potpisali su savezni sekretar za unutrašnje poslove Milan Mišković i savezni sekretar za obranu Ivan Gošnjak, a u njemu je među ostalim stajalo:

„Služba državne bezbednosti i organi bezbednosti JNA, radeći u okviru svog delokruga međusobno usaglašavaju primenu mera, sredstava i radnji prema delatnosti stranih obaveštajnih službi, neprijateljskom delovanju jugoslovenske emigracije, kao i tajnoj i organizovanoj neprijateljskoj delatnosti pojedinaca, grupa i organizacija usmerenoj prema pripadnicima JNA, vojnim objektima, vojnim planovima i područjima od posebnog značaja za odbranu zemlje i bezbednost zemlje.”

Također, SSUP i SSNO donijeli su 1968. „Uputstvo o saradnji, međusobnim odnosima i obavezama SDB-a i II. uprave Generalštaba JNA“, odnosno VOS-a, koje su potpisali novi savezni sekretari za unutrašnje poslove i obranu Radovan Stijačić i Nikola Ljubičić. Uputsvom je regulirano i zajedničko korištenje suradničke mreže:

„Služba državne bezbednosti SSUP-a i II. uprava GŠ JNA, zavisno od uslova i procene, sporazumno odlučuju o ustupanju određenih saradnika u inostranstvu. II. uprava GŠ JNA registruje u evidenciju SDB SSUP-a, odnosno SDB-a u republičkim organima unutrašnjih poslova, saradničku mrežu iz redova građana SFRJ, van aktivnog sastava JNA.“

Dana 4. rujna 1968. donijeto je i „Uputstvo o saradnji između SSIP-a i SSUP-a“, koje su potpisali savezni sekretari za vanjske i unutrašnje poslove Marko Nikezić i Radovan Stijačić. Uputstvo je reguliralo razmjenu dokumenata, podataka i obavijesti, međusobna ustupanja izvora podataka, koordiniranje mjera i sredstava, kao i uzajamno pružanje stručne i druge pomoći:

„SSIP dostavlja SDB-u podatke i druga obaveštenja do kojih dolazi vršeći poslove iz svog djelokruga rada, o terorističko-diverzantskoj aktivnosti neprijateljskog dijela emigracije u zemlji i inostranstvu – njenoj organizaciji, ciljevima, metodama i sredstvima delatnosti, povezanosti sa obaveštajnim službama i policijama, a naročito o njenim vezama u zemlji i inostranstvu.

SDB dostavlja SSIP-u one podatke i druga obaveštenja o subverzivnim i drugim akcijama neprijateljskog dela jugoslovenske emigracije, programima i ciljevima, metodama i sredstvima i dr. od značaja za uspešan rad SSIP-a.” (Arhiv Slovenije, signatura AS 1931, Republiški sekretariat za notranje zadeve SRS, šifra 1196)

Nadalje, prema „Uputstvu o saradnji i međusobnim obavezama Službe državne bezbednosti i odgovarajućih službi Saveznog sekretarijata za inostrane poslove“ (9. studenog 1971.), koji smo također pronašli u Arhivu Slovenije, dodatno se reguliraju međusobna suradnja i obveze između SDB-a i „odgovarajućih službi” SSIP-a:

„Kada odgovarajuća služba SSIP-a namerava da angažuje za saradnju pripadnika strane obaveštajne i kontraobaveštajne službe, strane DKP misije u SFRJ, odnosno lice iz redova neprijateljskog dela jugoslovenske emigracije, prethodno pribavlja mišljenje i saglasnost načelnika Službe državne bezbednosti SSUP-a. (…) U operativnoj obradi neprijateljskog dela jugoslovenske emigracije, odgovarajuća služba SSIP-a pomaže SDB-u u primeni odgovarajućih mera i sredstava, a naročito na teritoriju prekomorskih zemalja.”

U svrhu još većeg nadzora rada raznih jugostavenskih tajnih službi, Tito je inicirao osnivanje Službe Predsedništva SFRJ za pitanja državne bezbednosti. Prijedlog je formaliziran na Prvoj sjednici Saveta za poslove državne bezbednosti Predsedništva SFRJ, kojom je osobno predsjedao Predsjednik SFRJ i predsjednik Saveta za poslove DB Josip Broz Tito.

Prema toj odluci, koju se također nalazi u Arhivu Slovenije, Služba Predsedništva SFRJ za pitanja državne bezbednosti imala je sljedeće zadaće:

„1) Pripreme prijedloga i mišljenja u vezi regulisanja osnova sistema državne bezbednosti;
2) Pripreme elemenata potrebnih za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne bezbednosti;
3) Na osnovi utvrđenog programa rada i dobivenih zadataka, pribavlja od odgovarajućih organa Federacije, republika, pokrajina i oružanih snaga elemente za bezbednosne procene, priprema i obrađuje iste procene;
4) Priprema materijale za sednice Saveta za poslove državne bezbednosti;
5) Vrši obrađivanje informacija i analiza po pitanjima iz oblasti državne bezbednosti za Predsednika Republike, članove Predsedništva SFRJ, članove Saveta za poslove državne bezbednosti, članove Komisije za utvrđivanje rada organa koji vrše poslove državne bezbednosti, kao i za druge funkcionere za koje to Predsedništvo odredi;
6) Vrši i druge poslove koji joj se stave u zadatak od strane Predsedništva SFRJ, Saveta za poslove državne bezbednosti, Komisije za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne bezbednosti.“

Predsjednik tog savjeta po funkciji je bio Josip Broz Tito, a za sekretara je imenovan bivši šef KOS-a Ivan Mišković kojeg je Tito u međuvremenu postavio za svoga „specijalnog savjetnika za pitanja državne bezbjednosti“.

Prema odluci na istoj sjednici osnovana je i Komisija Predsedništva SFRJ za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne bezbednosti:

„Komisijom bi predsedavao Predsednik Republike, a članovi Komisije bili bi: Predsednik SIV-a, Specijalni savetnik Predsednika Republike za pitanja bezbednosti, Savezni sekretar za narodnu odbranu, Savezni sekretar za inostrane poslove i Savezni sekretar za unutrašnje poslove.“

Nekoliko godina kasnije, na tragu ustavnih promjena iz 1974. godine, osnovan je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, o čemu možemo čitati u knjizi Dina Mujadževića o Vladimiru Bakariću, višedesetljetnom prvom čovjeku hrvatskih komunista (Titovoj desnoj ruci u Hrvatskoj) i dugogodišnjem predsjedniku tog savjeta. U poglavlju pod naslovom „U sustavu državne sigurnosti“ tako piše:

„Predsjedništvo SFRJ osnovalo je 8. lipnja 1974. Savjet za državnu bezbjednost, tijelo koje je nadziralo jugoslavenski sustav sigurnosti. (…) Do proljeća sljedeće, 1975. godine, Savjet je dobio novo ime – Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, a Predsjednik Republike, Predsjedništvo SFRJ i SIV odlučili su pojačati i definirati njegove ovlasti. Na sjednici Predsjedništva SFRJ 8. travnja 1975. raspravljalo se o prijedlogu odluke – koju bi donijela sva tri spomenuta organa zajedno – prema kojoj bi Savjet, osim ‘usmeravanja rada organa bezbednosti’, obavljao ‘usklađivanje pojedinih mera i akcija bezbednosti za koje Savet oceni da su od posebnog značaja za bezbednost zemlje, (…) obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti organa bezbednosti prema inostranstvu’.“

Za prvog predsjednika Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka imenovan je Vladimir Bakarić, koji je ujedno član Predsjedništva SFRJ, dok su za članove postavljeni:
* Lazar Koliševski, član Predsjedništva SFRJ;
* Vidoje Žarković, član Predsjedništva SFRJ;
* Stane Dolanc, sekretar Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ;
(te po svom položaju)
* Džemal Bijedić, predsjednik SIV-a;
* Franjo Herljević, savezni sekretar za unutrašnje poslove;
* Nikola Ljubičić, savezni sekretar za narodnu obranu;
* Miloš Minić, savezni sekretar za inostrane poslove.

Analogno rečenim osnivačkim aktima na saveznoj razini, i Sabor SRH donio je 1. travnja 1975. „Ukaz o proglašenju Zakona o republičkim savjetima“. Potom je Predsjedništvo SRH 7. svibnja 1975. donijelo „Odluku o imenovanju predsjednika i članova Savjeta za zaštitu ustavnog poretka“.

Za prvog predsjednika Republičkog savjeta za zaštitu ustavnog poretka imenovan je Zvonimir Jurišić, ujedno član Predsjedništva SRH, dok su za članove postavljeni:
* Boris Bakrač, član Predsjedništva SRH;
* Kazimir Jelovica, član Predsjedništva SRH;
* Eduard Cenčić, predsjednik Odbora za narodnu obranu i državnu sigurnost Sabora SRH;
* Marko Bezer, član Predsjedništva CK SKH;
* Mirko Bošković, sekretar Republičke konferencije SSRNH;
* Slavko Sadecki, tajnik Vijeća Saveza sindikata Hrvatske;
* Ico Simčić, potpredsjednik Privredne komore Hrvatske;
(te po svom položaju)
* predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH;
* republički sekretar za unutrašnje poslove;
* republički sekretar za narodnu obranu;
* komandant Glavnog štaba narodne obrane SRH.

Potrebno je naglasiti da su članovi Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka ujedno bili najviši savezni (državni) dužnosnici te članovi najviših partijskih tijela, kao i da ih je upravo SKJ postavio na te iste dužnosti. Drugim riječima, iza svih odluka o likvidacijama i otmicama u završnici je stajalo vodstvo SKJ!

Odličan primjer jedinstva državnih, partijskih i policijsko-sigurnosnih funkcija upravo su karijere Franje Herljevića i Stane Dolanca. Herljević je bio savezni ministar za unutrašnje poslove (1974.-1982.), nakon čega je postavljen za člana CK SKJ, tijela koje ga je pak odredilo za svog predstavnika u Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka. Dolanc, koji je do tada bio sekretar Izvršnog biroa (bivšeg Politbiroa) CK SKJ, naslijedio je 1982. Herljevića na mjestu saveznog ministra za unutrašnje poslove te je po funkciji također bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka.

ORGAN BEZB(J)EDNOSTI (OB) – DRUGO IME ZA KOS

Premda je KOS, kako je već navedeno, još 14. rujna 1955. promijenio ime u Organ bezbednosti (OB JNA), naziv KOS za jugoslavensku vojnu kontraobavještajnu službu ostao je u primarnoj uporabi ne samo do Brijunskog plenuma, nego do raspada SFRJ, pa i do današnjih dana.

Neposredno nakon Brijunskog plenuma, kako u svojoj knjizi „Iz tajnog arhiva“ Ivan Mišković citira jedan elaborat o KOS-u, „u službi bezbednosti radi ukupno 1.912 lica, od čega: 1.155 oficira, 636 podoficira, 112 vojnih službenika i 9 građanskih lica“, dok „broj saradnika varira oko 11.000“, a „pored toga je bilo 4.198 ‘veza službe’“.

Sljedećih godina, osim standarnih aktivnosti, KOS je posebno pratio tzv. rankovićevce u JNA, kojih je bilo dosta među srpskim kadrovima od podoficira do generala, te razvoj događaja nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku. Iz referata tadašnjeg šefa KOS-a Ivana Miškovića Titu 16. listopada 1968. možemo saznati:

„Od agresije na Čehoslovačku do kraja septembra evidentirano je 698 pripadnika JNA koji su se pojavili s neprijateljskim ili negativnim istupima. (…) U istupima su se pretežno napadali naši stavovi i opravdavala agresija, širio se defetizam i vršio proračun za koliko bi bili pregaženi, upoređivalo se sovjetsko i naše naoružanje (…).“

KOS, na čelu s Ivanom Miškovićem, zadobio je potpuno Titovo povjerenje te je nakon Brijunskog plenuma postao dominirajuća tajno-policijska služba u državi. O tome pišu Ozren Žunec i Darko Domišljanović u knjizi „Obavještajno-sigurnosne službe Republike Hrvatske“:

„Zahvaljujući prikupljenim informacijama i nedostatku kontrole, vojna služba sigurnosti, a osobito centrala službe (sjedište UB-a u SSNO-u), postala je jedno od središta moći u JNA u cijelom društvu.“

Vodstvo KOS-a, odnosno Uprava bezbednosti (UB), bila je stacionirana u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu (SSNO) te je djelovala preko Odelenja bezbednosti (OB) i Kontraobaveštajnih grupa (KOG) u svim sedam vojnokopnenih oblasti (od 1988. u okviru tri vojišta), vojnom zrakoplovstvu i vojnopomorskom sektoru.

Tito je, kako je već navedeno, sredinom 1971. imenovao Ivana Miškovića svojim posebnim savjetnikom za državnu sigurnost. O njegovim nasljednicima na mjestu šefa KOS-a piše Marko Lopušina u četverotomnoj knjizi „Ubij bližnjeg svoga“:

„Miškovićev zamenik, treći načelnik KOS-a general Stjepan Domankušić. On je studirao matematiku i imao je u mlađim danima nadimak ,,Omega“. Bio je, takođe, član OK KPJ, učesnik rata u Slavoniji, a zatim 1947. godine bio načelnik bezbednosti u jedinicama KNOJ-a koje je vodio pukovnik Nikola Ljubičić, pomoćnik načelnika Ozne 3. armije, a zatim zamenik načelnika bezbednosti.
Otuda se smatra da je Ljubičić, kada je posle smene Gošnjaka 1967. postao ministar odbrane, sa lakoćom obožavaoca Josipa Broza Tita prihvatio za načelnike KOS-a dvojicu Krajačićevih ljudi: Ivana Miškovića i Stjepana Domankušića. (…)
Srbijanac Branislav Joksović bio je samo godinu dana šef UB JNA.
Peti načelnik KOS-a bio je zagrebački kadar. Bio je to general Dane Ćuić, predratni zemljoradnik, prvoborac i politički komesar koji je ratovao po Hrvatskoj. (…)
Njegov zamenik, a peti načelnik KOS-a bio je Šibenčanin general Jere Grubišić.
Pre rata je bio zemljoradnik, član KPJ od 1943. godine, posle rata oficir vojne bezbednosti i zamenik načelnika Uprave bezbednosti JNA. Grubišić je punih dvanaest godina proveo u Upravi bezbednosti, penjući se hijerarhijski do vrha. Toliko je bio uticajan da je njegov naslednik, sedmi načelnik KOS-a, general Ilija Ćeranić držao njegovu sliku na radnom stolu umesto Brozove. Ovaj Srbin rođen u Han Pijesku, takođe je vojničku karijeru gradio i po Hrvatskoj.“

U vremenskom razdoblju od 1980. do 1990. na teritoriju Hrvatske u obavještajnom sustavu bivše JNA postojali su i djelovali:

* Od(j)elenje bezb(j)ednosti Pete vojne oblasti s operativno-tehničkim i operativnim sustavom te detaširanim dijelovima u jedinicama i ustanovama iz sastava Pete vojne oblasti. Koncem 1986. godine, pri reorganizaciji ukupne JNA formiranjem vojišta, prostor RH postaje Treće vojište s korpusima te od tada i korpusi dobivaju Od(j)elenja bezb(j)ednosti;
* Od(j)elenje bezb(j)ednosti Vojnopomorske oblasti sa sjedištem u Splitu te detaširanim operativno-tehničkim sustavom u Vojnopomorskim sektorima u Puli, Splitu i Herceg Novom, odnosno pri ustanovama i jedinicama iz sastava Vojno pomorske oblasti;
* Obavještajni centri II. uprave GŠ JNA, i to 125. u Zagrebu, 124. u Osijeku i 123. u Rijeci s prislušnim centrima – Buna kraj Zagreba;
* Drugi detašman Od(j)elenja bezb(j)ednosti RV i PVO pri V. vazduhoplovnom korpusu sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 63;
* Od(j)elenje bezb(j)ednosti RŠTO s obavještajnim sustavom pri općinskim i zonskim štabovima Teritorijalne obrane. Cijeli sustav Teritorijalne obrane, a posebice obavještajni, bio je naslonjen na JNA odnosno na obavještajne ustanove JNA.

Posljednji šef KOS-a JNA bio je general Aleksandar Vasiljević, pod čijim je vodstvom ta služba odigrala posebno negativnu ulogu u ratnim zbivanjima na području cijele bivše Jugoslavije. Naime, KOS se sistematski i planski, pod izlikom “čuvanja Ustavom utvrđenog poretka, teritorijalne cjelokupnosti i suvereniteta SFRJ”, borio najprije protiv demokratizacije društvenih odnosa u Jugoslaviji, a potom i protiv osamostaljenja pojedinih republika, naravno i Hrvatske. O tome pišu Žunec i Domišljanović u već citiranoj knjizi:

„Prije i nakon višestranačkih izbora službe sigurnosti bivše JNA i SDS Srbije sustavno su ostvarivale kontakte s čelnicima i dužnosnicima Srpske demokratske stranke s namjerom stvaranja operativnih pozicija za svoju agenturnu mrežu. Te službe su koordinirale i nastojale upravljati radom srpskih političkih organizacija, a u razdoblju oružane pobune rukovodile su i obavještajno-sigurnosnim sustavom i aktivnostima pobunjenika.“

SID – SLUŽBA ZA ISTRAŽIVANJE I DOKUMENTACIJU

UID je nakon Brijunskog plenuma promijenio naziv u Službu za istraživanje i dokumentaciju – SID, pod kojim je imenom ta obavještajna služba i dočekala raspad komunističke Jugoslavije.

Tadašnji šef UID-a Milorad Pešić, za razliku od šefa Udbe „Ćeće“ Stefanovića koji je ostao vjeran Rankoviću, priklonio se antirankovićevskoj struji te je nagrađen mjestom jugoslavenskog veleposlanika u Moskvi.

UID je, međutim, bio duboko infiltriran Rankovićevim kadrovima, pa je zbog toga nakon Brijunskog plenuma proživio kadrovsku čistku, što opisuje Anton Duhaček u knjizi „Ispovest obaveštajca – Uspon i pad jugoslavenske obaveštajne službe“:

„Lično Josip Broz odredio je da Srđan Prica bude predsednik likvidacione komisije u Ministarstvu. Ta odluka nije bila nimalo slučajna, iako su mnogi bili iznenađeni. U ministarstvu se bila pročula vest da je Srđan Prica lični prijatelj Aleksandra Rankovića, Ranka Zeca, nekih ambasadora koji su bili naklonjeni Aleksandru Rankoviću i pojedenih obaveštajaca i da neće dozvoliti neprincipijelnosti i pogrome. To je bilo vrlo tendenciozno objašnjenje. Trebalo je umiriti duhove, uvjeriti obaveštajce sa četvrtog sprata da će sve imati više formalni karakter i da će, u krajnjem, ostati sve po starom.
Srđan Prica je još 1935. godine u Parizu bio šef obaveštajnog centra Kominterne za Jugoslavene koji su dolazili i boravili u Francuskoj. To je Josip Broz Tito znao jer je te iste godine Srđan Prica bio i član obaveštajne komisije, odnosno komisije CK KPJ koja je imala zadatak uputiti Josipa Broza Tita na rad u Kominternu.“

Za prvog šefa SID-a imenovan je Mihajlo Javorski, vojvođanski komunist, ali antirankovićevac. Njega je u kasnu zimu 1969. naslijedio Ante Drndić, jedan od predvodnika komunističkog pokreta u Istri.

Visoki dužnosnici SID-a bili su mnogi kasniji jugoslavenski diplomati i političari – poput Raifa Dizdarevića. koji je krajem 80-tih obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ, ili predsjednika Ustavnog suda SRH Dragutina Rafaja, kao i posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara te jugoslavenskog, potom i hrvatskog ambasadora u Čileu Frane Krnića.

Sjedište SID-a nalazilo se u zgradi SSIP-a u Beogradu, Kneza Miloša br. 22-24. SID se sastojao od tri uprave:
* I. uprava – za iseljeništvo i emigraciju;
* II. uprava – za političko-ekonomske odnose;
* III. uprava – za analitiku.

Osim redovne teleprinterske veze SSIP-a s diplomatsko-konzularnim predstavništvima (DKP), SID je imao svoj posebni sistem veze s punktovima u inozemstvu te posebne prostorije – tzv. restriktivni prostor koji je bio pod posebnim režimom čuvanja i kretanja. Obuhvaćao je tzv. gluhu sobu, “bunker” u kojem je čuvana dokumentacija SID-a i terminale (za automatsku obradu podataka). Operativci SID-a imali su svakodnevno dežurstvo koje je bilo prilagođeno vremenu održavanja teleprinterskih i drugih veza s punktovima u inozemstvu.

SID je punktove imao u svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u svijetu, izuzev nekih manjih konzulata. Šefovi punktova morali su, osim obavještajnog iskustva, imati i diplomatskih znanja. Stoga su određivani isključivo iz redova dužnosnika koji su prošli rukovodeće funkcije u SSIP-u, a ne samo u SID-u.

U SID-u su vođeni dosjei punktova, dosjei operativaca i dosjei suradnika. Svaki šef punkta, operativac SID-a i suradnik izvješćivao je pod pseudonimom. U dosje operativca, osim općih podataka, prilagani su podaci o njegovoj karijeri i mjestima službovanja te ocjene rada, kao i suradničke pozicije koje je stvorio, držao na vezi i vodio. Dosjei punktova sadržavali su sva izvješća, depeše i ostale materijale do kojih se došlo kroz obavještajni rad na tom punktu. Osim toga, vođeni su dosjei obrada važnijih pojedinaca „nositelja protuustavne djelatnosti“, kao i dosjei organizacija.

Obavještajci SID-a u inozemstvu prikupljali su podatke preko suradničke mreže koju su sačinjavali rezidenti, suradnici i informatori. Podatke su prikupljali, pod vodstvom šefa punkta, i drugi diplomati koji su bili ovlašteni za obavještajni rad. Suradnička mreža bila je u DKP-u poznata jedino šefu punkta, njemu su podnošeni svi izvještaji, a mogli su se slati u zemlju jedino uz njegov potpis. Izvješća su dostavljana u sjedište SID-a isključivo diplomatskom poštom, a u iznimno hitnim slučajevima u formi šifrirane depeše.

Šefovi punktova i drugi obavještajci diplomati legendirali su kod zemlje domaćina svoj rad nekim od poslova iz djelokruga rada DKP-a (npr. konzul za radno-pravnu zaštitu, konzularne poslove, kulturu i obrazovanje i sl.). Osim prikupljanja obavještajnih podataka preko suradničke mreže, obavještajci su do podataka dolazili i na legalan način – praćenjem medijskih objava, stručnih publikacija i sl. Također, do podataka su dolazili i kroz kontakte, bilateralne i multilateralne, s predstavnicima diplomatskog zbora stranih zemalja, kao i s predstavnicima vlasti zemlje domaćina. Bez obzira na legendu, opće je poznato da u diplomatskim krugovima obavještajci različitih zemalja znaju jedan za drugog. Dobar dio podataka dobivao se upravo razmjenom informacija, osobito među obavještajcima iz tzv. prijateljskih zemalja.

Za SID, još i dok se nazivao UID, bila je vezana većina novinara koji su se bavili vanjskopolitičkom problematikom. Ta je služba – kako napominje Anton Duhaček – intenzivno koristila redakcije Borbe, Politike, Tanjuga, Vjesnika, Oslobođenja…:

„Služba je ostvarivala najbolje veze s ‘Politikinom kućom’ u čemu je najviše pomagao i njen, u ono vrijeme, glavni i odgovorni urednik Mita Miljković. Službu, odnosno Jugoslaviju su informativno pomagali: Đuka Julijus, Jurij Gustinčić, Vojo Đukić, Leo Davičo, Zoran Žujović, Pero Ivačić, Faik Dizdarević, Joco Mesarović, Žarko Stojanović, Otović iz ‘Oslobođenja’ i jedno vrijeme u Njujorku dopisnik ‘Vjesnika’ Josip Joža Vrhovac.“

Posljednji šef SID-a prije raspada Jugoslavije bio je Branko Tintor, Srbin iz Hrvatske, a njegov zamjenik Mišo Stojanović. Posljednji načelnici uprava bili su: I. uprave Zoran Milivojević (prije njega to su bili Frane Krnić, Miša Nikolić, Tomo Zeljug, Dragutin Rožman…), II. uprave Jozo Poljak (rodom iz Sinja) i III. uprave Mustafa Bijedić (kasnije savjetnik Alije Izetbegovića i veleposlanik BiH pri misiji UN-a u Ženevi).

SDS – SLUŽBA DRŽAVNE SIGURNOSTI (SDS)

Kao što je već navedeno, nakon Brijunskog plenuma i smjene Rankovića, Udba je 1. siječnja 1967. preimenovana u Službu državne bezb(j)ednosti (SDB) – kako se nazivala u socijalističkim republikama BiH, Srbiji i Crnoj Gori, odnosno u Službu državne sigurnosti (SDS) u Hrvatskoj te Službu državne varnosti (SDV) u Sloveniji. U Makedoniji se nazivala Služba za državna bezbednost (SDB).

Uz uklanjanje Svetislava „Ćeće“ Stefanovića s mjesta šefa savezne Udbe, smijenjena je i većina njenih republičkih rukovoditelja, pa i regionalnih, a bez posla je ostao i velik broj službenika koji su bili označeni kao rankovićevci.

Tito je u strahu od srpske predominacije, čim se zaprijetilo njegovoj neprikosnovenoj poziciji, odlučio decentralizirati upravljanje i djelovanje civilne tajne službe: utvrđeno je da su, osim Federacije, za poslove državne sigurnosti odgovorne i federalne jedinice, bar u vlastitim republičkim granicama. Za djelovanje izvan njih, uključujući i inozemstvo, republičke su službe morale dobiti odobrenje SDB-a Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP) u Beogradu.

Ubrzo je rad Službe reguliran Pravilima rada koja su stupila na snagu 30. siječnja 1967. godine, kada ih je proglasio tadašnji savezni ministar za unutrašnje poslove Milan Mišković.
Ali, umjesto da se represija ublaži nakon što je Udba „pohrvaćena“, Rankovićevim padom i većim ovlastima republičkih službi dogodilo se suprotno – povećavao se broj likvidiranih Hrvata! U samo pet godina – do konca 1971. – smaknuta su dvadeset i trojica emigranata; još šestorica njih pukom su srećom preživjeli atentate, jedan je otet, a jedan netragom nestao. Crna se serija nastavila i nakon 1971. – osobito u dvjema godinama prije i poslije smrti Josipa Broza Tita 1980. godine.

Postupak donošenja odluke o „specijalnoj akciji”, odnosno likvidaciji ili otmici, te načinu na koji će se izvesti bio je detaljno razrađen. Prijedlog je uglavnom dolazio iz regionalnih centara SDB-a, ali je mogao doći i iz vrha republičke ili savezne centrale SDB-a, kao i iz nepolicijskih struktura ako bi zaključile da je takva akcija neophodna. Pritom su bile nezaobilazne prethodne konzultacije s vodstvom Republičkog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Zatim je prijedlog išao na verifikaciju u Beograd, u saveznu centralu SDB-a, koja je tražila suglasnost od saveznog ministra unutrašnjih poslova. Do smrti Josipa Broza Tita nijedna „specijalna akcija” nije se smjela izvesti bez njegovog odobrenja. Nakon Titove smrti, konačno odobrenje davao je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka.

Vrijedan izvor podataka o povijesti Udbe od smrti Tita do raspada Jugoslavije jest elaborat pod naslovom „Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. (rekonstrukcija)“ – koji su po nalogu tadašnjeg ravnatelja Hrvatske informativne službe (HIS) Miroslava Tuđmana u lipnju 1997. izradili nekadašnji visoki dužnosnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš.

Prema njihovim navodima, za rad saveznog SDB-a bio je odgovoran savezni sekretar za unutrašnje poslove, kojeg je imenovala i razrješavala Skupština SFRJ. Kao član ondašnje vlade, odnosno Saveznog izvršnog vijeća (SIV), formalno je odgovarao predsjedniku SIV-a. Račune je, međutim, u stvarnosti polagao pred Predsjedništvom SFRJ (kolektivnim državnim poglavarom nakon Titove smrti) i njegovim Saveznim savjetom za zaštitu ustavnog poretka.
Prema Perkoviću i Gabrišu, SDB/SDS SSUP-a bila je ustrojena u 10 uprava i 2 samostalna „odjeljenja“:

I. uprava (strane obavještajne službe) obuhvaćala je poslove usmjeravanja i koordiniranja rada Službe na suprotstavljanju stranim obavještajnim službama, albanskoj emigraciji (zbog naglašene veze s albanskom obavještajnom službom), informibiroovskoj (staljinističkoj) emigraciji i međunarodnom terorizmu, a od 1988. bavila se i obavještajnim radom.
II. uprava (neprijateljska emigracija) obavljala je poslove usmjeravanja i koordiniranja rada te neposrednog djelovanja prema neprijateljskoj emigraciji u zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama.
III. uprava (unutarnji neprijatelj) usmjeravala je i koordinirala rad na suprotstavljanju aktivnostima unutarnjeg neprijatelja. Bila je podijeljena u dvije operativne grupe: prva je obrađivala sve nacionalizme (osim albanskog), vjerske zajednice, građansku desnicu i liberalizam. Druga se bavila albanskim nacionalizmom, birokratizmom i etatizmom te podrivanjem ekonomskih osnovica društva.
IV. uprava (prevodilački poslovi) bavila se prevođenjem za potrebe SDS-a, ali je bila servis i cijelog SSUP-a.
V. uprava (istraživanja, analize i izvješćivanje) bavila se analitičkim radom i eksternim izvješćivanjem.
VI. uprava – nije bila ustrojena.
VII. uprava (protuobavještajna zaštita saveznih tijela i organizacija) brinula je o osiguranju članova Predsjedništva SFRJ, stranih državnika te drugih osoba i objekata.
VIII. uprava (informatika) bavila se poslovima dokumentacije i informatičke obrade podataka, a posebno za I., II. i III. te VII. i X. upravu. Dijelom je obrađivala i dokumentaciju javne sigurnosti (Interpol, kriminalitet stranaca, operativni glasnik). Vodila je oko 7000 aktivnih dosjea (obrada).
IX. uprava – operativna tehnika.
X. uprava – nadzor stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava u Beogradu. Do 1975. godine, kada je taj posao prešao u nadležnost SDS-a Srbije, nadzirala je i trgovinska, novinska i ostala strana predstavništva u glavnom gradu SFRJ. Uprava je djelovala u 7 operativnih grupa: dvije za DKP-ove istočnoeuropskih država, tri za DKP-ove zapadnoeuropskih država, jedna za DKP-ove azijskih, afričkih i latinskoameričkih država te, na kraju, jedna operativna grupa za izvođenje operativnih akcija. Sredinom 1989. X. uprava vodila je 120 obrada i koristila 350 suradnika i 600 operativnih, društvenih i prijateljskih veza.
XI. uprava – tajno praćenje i osmatranje.

Od dva samostalna odjeljenja, prvo je bilo zaduženo za suradnju sa stranim službama sigurnosti, a drugo za opće poslove.

Na kraju Jugoslavije, savezni sekretar za unutrašnje poslove bio je Petar Gračanin, umirovljeni general-pukovnik JNA i bivši komandant Prve (beogradske) vojne oblasti. Njegov je zamjenik bio Ivan Eržen, koji je na to mjesto delegiran iz Slovenije. Podsekretar za SDS bio je Zdravko Mustač, delegiran iz Hrvatske. Sektor pravnih, općih poslova i sistemskih pitanja vodio je podsekretar Stanko Trajkovski, a Sektor javne sigurnosti i Specijalnu brigadu pomoćnik saveznog sekretara Jovo Vučković. Sektorom analitike i izvješćivanja rukovodio je pomoćnik saveznog sekretara Duško Trajkovski. Na čelu Nacionalnog biroa Interpola bio je Ivan Trutin.

Prema rekonstrukciji Josipa Perkovića i Jana Gabriša, u SDB-u SSUP-a ukupno je bilo sistematizirano 712 radnih mjesta, a popunjena su bila 592. Zastupljenost rukovodnih djelatnika po republikama i pokrajinama, uključivo i glavnih inspektora (kojih je bilo 85), bila je sljedeća: BiH 18; Crna Gora 11; Hrvatska 7; Makedonija 3; Slovenija 1; Srbija 40; Kosovo 3; Vojvodina 2.

Slična je bila i nacionalna struktura zaposlenih: Srbi 61%; Jugoslaveni 18%; Crnogorci 12%; Makedonci 4%; Hrvati 2%; Slovenci 1%; Albanci 1%; ostali 1%.

Ustrojstvo Službe državne sigurnosti u SRH, prema navedenoj rekonstrukciji, određivao je Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, donesen 1977. te mijenjan i dopunjavan 1990. godine. SDS se sastojao od sjedišta i teritorijalnih ustrojstvenih jedinica – centara.

Sjedište Službe sastojalo se od sedam odjela:
I. odjel – obrada unutarnjeg neprijatelja;
II. odjel – obrada neprijateljske emigracije;
III. odjel – obrada stranih obavještajnih službi;
IV. odjel – operativna tehnike;
V. odjel – evidencija, statistika i dokumentacija:
VI. odjel – osiguranje osoba i objekata
VIII. – Samostalni odsjek za obrambene pripreme.
(VII. odjel, za analitiku, ukinut je prije 1980. godine)

Izvan sjedišta Službe djelovalo je deset centara (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Pula, Karlovac, Bjelovar, Varaždin, Sisak i Gospić) te pet ispostava (Slavonski brod, Vinkovci, Zadar, Šibenik i Dubrovnik).

Centar SDS-a Osijek imao je pod sobom ispostave Slavonski Brod i Vinkovce, a Centar SDS-a Split ispostave Zadar, Šibenik i Dubrovnik. Ispostave su djelovale pod potpunim nadzorom matičnog centra.

Služba je u pojedinim gradovima imala “detaširanog” operativnog djelatnika, tj. djelatnika ispostave/centra, koji je zbog postojećih sigurnosnih problema, strategijske važnosti grada, broja stanovnika i ostalih razloga obavljao poslove državne sigurnosti u tom mjestu (npr. Knin, Ploče).

Prema čl. 273. Ustava SFRJ, odnosi između SDB SSUP-a, republika i pokrajina temeljili su se na obvezi međusobne suradnje, obavještavanja i dogovaranja. Pojedinosti ove obveze regulirane su Zakonom o osnovama sistema SDB i Pravilima o radu SDB.

Obveze među službama koje su obavljale poslove državne sigurnosti – a to su SDB SSUP-a, SDB/SDS republika i pokrajina, organi sigurnosti u oružanim snagama SFRJ, vojno-obavještajni organi te Služba za istraživanje i dokumentaciju SSIP-a (SID) – regulirane su „Uputstvom o međusobnoj suradnji organa koji vrše poslove državne bezbednosti“. Uputstvo je dopunjeno 1988. godine, a potpisali su ga savezni sekretari za vanjske poslove, narodnu obranu i unutarnje poslove.

SDS RSUP-a SRH gotovo je sve vrijeme imala sistematiziranih 1097 radnih mjesta, utvrđenih Pravilnikom o unutarnjoj sistematizaciji i kategorizaciji radnih mjesta. Krajem 1989. popunjena su bila 854 radna mjesta.

Nacionalna struktura na dan 31. prosinca 1989. bila je sljedeća: Hrvati 438 (51,28%); Srbi 248 (29,03%); Jugoslaveni 136 (15,92%); Crnogorci 9; Muslimani 8; Mađari 5; Slovenci 2; Makedonci 1; ostali 7.

Gotovo cjelokupni sastav SDS-a RSUP-a SRH bili su članovi Saveza komunista (osim dijela pomoćnog osoblja). To je na određen način bio i preduvjet uposlenja i rada u Službi.

TIOO – TERITORIJALNA IZVIĐAČKO-OBAVJEŠTAJNA ORGANIZACIJA

Osim već opisanih obavještajnih i kontraobavještajnih službi, postojala je još jedna „mješovita”, javnosti gotovo nepoznata služba, premda najmasovnija – Teritorijalna izviđačko-obav(j)eštajna organizacija (TIOO) u sastavu Teritorijalne o(d)brane (TO). O njoj se nešto više informacija može naći samo u knjizi „Teritorijalna odbrana“ Vojnoizdavačkog i novinskog centra u Beogradu.

Slom Mađarske revolucije u listopadu 1956. ulaskom Crvene armije u Budimpeštu kod Tita je izazvao strah za komunističku Jugoslaviju i za sebe osobno, pa je zbog toga tijekom 1957. dao izraditi novu koncepciju (opće)narodne obrane. Sredinom 1958. donesen je novi Zakon o narodnoj obrani na temelju kojeg su u svim republikama osnovani sekretarijati za narodnu obranu s lokalnim ispostavama sukladno teritorijalnoj podjeli unutar federalnih jedinica.

Slom Praškog proljeća i invazija jedinica Varšavskog pakta 1968. potaknuo je donošenje novog Zakona o narodnoj obrani (Službeni list 8/1969) kojim je određeno da se u općinama, autonomnim pokrajinama i republikama ustroje štabovi narodne obrane za upravljanje teritorijalnom obranom i civilnom zaštitom u miru i ratu.

Teritorijalna obrana je formirana 1969. kao sastavni dio doktrine općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Ustavnim amandmanom XLI iz 1971. definirano je da se oružane snage komunističke Jugoslavije sastoje od dvije komponente – JNA i Teritorijalne obrane (TO).

„Oružane snage Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije čine jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Jugoslavenske narodne armije kao zajedničke oružane sile svih naroda i narodnosti i svih radnih ljudi i građana te od Teritorijalne obrane kao najšireg oblika organiziranog oružanog narodnog otpora.“

Savezni Zakon o narodnoj obrani iz 1974. (Službeni list 22/1974) određuje da umjesto štabova Narodne obrane u republikama djeluju štabovi Teritorijalne obrane. Zakonom o općenarodnoj obrani iz 1976. godine (Narodne novine 15/1976), Glavni štab Narodne obrane preimenovan je u Republički štab (stožer) TO SRH.

Od osnutka pa do kraja Teritorijalne obrane, međutim, za sigurnosnu problematiku u njenom okviru bio je zadužen KOS kroz posebne „organe bezbednosti” (OB TO), premda su „u rešenjima, po SR i SAP, postojali posebni vojni organizacioni oblici BTO i mešoviti organizacioni oblici, sa više podvarijanti: od zajedničkih organizacionih oblika do ugrađivanja vojnih obaveštajno-operativnih organa u centre DB“ (v. knjigu „Vojnoobavještajna služba“).
Predsjedništvo SFRJ donijelo je 1984. odluku o formiranju Teritorijalno izviđačko-obav(j)eštajne organizacije u Teritorijalnoj o(d)brani, nakon čega su savezni ministar obrane Branko Mamula i unutrašnjih poslova Dobroslav Ćulafić izdali zajedničko „Uputstvo za organizovanje i rad Teritorijalne izviđačko-obaveštajne organizacije u Teritorijalnoj odbrani (TIOO TO)“.

Spomenuta „uputstva“ definirala su da se TIOO sastoji od dva dijela: 1) Masovne osmatračko-izviđačke organizacije; 2) Obavještajno-operativne organizacije.

„Masovna osmatračko-izviđačka organizacija“, stoji u tim uputama, „formira se u organizacijama udruženog rada, mesnim zajednicama i opštini, radi prikupljanja obaveštajnih podataka od vojnog značaja za potrebe dotičnih štabova Teritorijalne odbrane, štabova Teritorijalne odbrane širih društveno-političkih zajednica i jedinica i ustanova Jugoslavenske narodne armije”. A sačinjavaju je „pojedinci-osmatrači, izviđaći, pomoćnici i poverenici, i punktovi osmatrački i izviđački za vezu”.

Obavještajno-operativnu organizaciju, prema istim uputama, sačinjavaju „specijalizovani i stručni kadrovi, ovlašteni da organizuju i izvode obaveštajno-operativnu delatnost, radi obaveštajnog pokrivanja teritorije i objekata”, a djeluju kroz „obaveštajne centre, obaveštajne podcentre i obaveštajne punktove”.

Druga uprava GŠ JNA, tj. VOS, usmjeravala je i koordinirala radom OB štabova TO republika i autonomnih pokrajina na razvoju i osposobljavanju TIOO:

„Osnovni metod delovanja organa obaveštajno-operativne organizacije TO zasniva se na načelima operativnog obaveštajnog rada, prvenstveno radi stvaranja izvora saznanja u sredinama i objektima agresora (neprijatelja). Pripadnici organa TIOO, posebno obaveštajno-operativne organizacije, načelno dejstvuju u civilnim odelima i bez javnog nošenja oružja.“

Također, te su upute definirale i suradnju TIOO sa SDB-om:

„Na principima obostranog dogovaranja i koordinacije delatnosti, organi Službe državne bezbednosti pružaju pomoć obaveštajnim organima štabova Teritorijalne odbrane socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina u iznalaženju interesantnih lica među našim građanima, radi stvaranja operativno-obaveštajnih izvora saznanja na teritoriji, pravcima i objektima, koji bi prikupljali podatke od interesa za obaveštajno obezbeđenje borbenih dejstava oružanih snaga SFRJ. (…)
Obaveštajno-operativni organi Teritorijalne odbrane i centri Službe državne bezbednosti u zonama (rejonima) svoje odgovornosti ostvaruju i razvijaju operativno-obaveštajnu saradnju, koordinaciju i ispomaganje u korištenju izvora saznanja po obaveštenjima i bezbedonosnim zadacima i vrše međusobnu razmenu informacija koje su značajne za obaveštajne organe Teritorijalne odbrane, odnosno Službu državne bezbednosti. (…)
Svi angažovani građani SFRJ (operativne veze), na unapred dogovoreni način u okviru međusobne suradnje, istovremeno se evidentiraju i u Službi državne bezbednosti, kako prema njima organi Službe ne bi preduzimali određene operativne, represivne i druge mere.“

U konačnosti – kao i u slučaju Ozne, Udbe, KOS-a, VOS-a i SID-a – komunistička partija imala je ključni utjecaj na razvoj i djelovanje TO-a, odnosno TIOO-a. Dovoljan je, za kraj, citat iz knjige „Teritorijalna odbrana“:

„Organizacija Saveza komunista značajan je i konstitutivan elemenat sa stajališta kohezije, usmerenosti i društvenog bića Teritorijalne odbrane. Na svim stepenima razvoja TO Savez komunista je imao veoma značajnu ulogu i upliv. On je utvrdio svoje zadatke u izgrađivanju TO na poslednja četiri kongresa i u ostalim svojim dokumentima. Na kongresima nije samo označavana dosegnuta razina, već su rezolucijom, odlukama i stavovima stvarane nove vizije za dogradnju Teritorijalne odbrane. Savez komunista ostvaruje svoju vodeću, kohezionu i idejno-političku ulogu prevashodno svojim idejno političkim uplivom, te neposrednim angažovanjem da se stavovi i zaključci ostvaruju.“

LITERATURA

Desetogodišnji izveštaj – borba protiv neprijatelja 1944-1954; Uprava kontraobaveštajne službe Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1954.
Dizdar, Zdravko / Geiger, Vladimir / Pojić, Milan / Rupić, Mate: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946 (III. izdanje); Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2009.
Duhaček, Anton: Ispovest obaveštajca – Uspon i pad jugoslavenske obaveštajne službe; Grafopress, Beograd, 1992.
Dželebdžić, Milovan: Obaveštajna služba u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1987.
Elaborat o UID-u; Savezni sekretarijat za inostrane poslove, Beograd, 22. siječnja 1963.
Gabriš, Jan / Perković, Josip: Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. (rekonstrukcija); Ured za nacionalnu sigurnost – Obavještajna akademija, Zagreb, 1999.
Grupa autora: Kopnena vojska JNA – Razvoj KNOJ-a i Graničnih jedinica Jugoslavije u periodu od 1945. do 1947. godine; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988.
Grupa autora: Vojnoobaveštajna služba; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990.
Grubišić, Jere / Baričević, Ivan / Selić, Miodrag / Vilić, Dušan: Vojna bezbednost; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986.
Hrnčević, Josip: Svjedočanstva (II. dopunjeno izdanje); Globus, Zagreb, 1986.
Jakovina, Tvrtko: Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta; Fraktura, Zagreb, 2020.
Jurčević, Josip: Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima; Dokumentacijsko informacijsko središta (DIS), Zagreb, 2005.
Kalođera, Marko: Vojni pravosudni organi i organi pravne službe JNA, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986.
Klinger, William: Teror narodu – povijest Ozne, Titove političke policije; Večernji list, Zagreb, 2014.
Kovač, Svetko / Dimitrijević, Bojan / Popović, Irena: Slučaj Ranković – iz arhiva KOS-a; Despot Infitus, Zagreb, 2016.
Krnić, Frane: Crni kaputi, bijele rukavice; Naklada Bošković, Split, 2021.
Leksikon – Narodnooslobodilački rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; Narodna knjiga, Beograd, 1980.
Lopušina, Marko: Ubij bližnjeg svoga I-IV; Narodna knjiga Alfa, Beograd, 2002.
Lučić, Ivica: Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945-1990 (doktorska disertacija); Zagreb, 2005.
Mišković, Ivan: Iz tajnog arhiva; Općina Medulin, Medulin, 2020.
Mujadžević, Dino: Bakarić – politička biografija; Plejada, Zagreb, 2011.
Nikčević, Tamara: Goli otoci Jova Kapičića; VBZ, Beograd, 2010.
Nikolić, Kosta: Mač revolucije, OZNA u Jugoslaviji 1944-1946; Službeni glasnik, Beograd, 2014.
Organizacija Korpusa narodne odbrane Jugoslavije; NKOJ, Povereništvo za Narodnu odbranu, 15. kolovoza 1945.
Uputstvo za organizovanje i rad Teritorijalne izviđačko-obaveštajne organizacije u Teritorijalnoj odbrani; Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, Beograd, 1984.
Vojna enciklopedija, KNOJ; Beograd, 1961.
Živković, Miljenko: Teritorijalna odbrana; Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986.
Žunec, Ozren / Domišljanović, Darko: Obavještajno-sigurnosne službe Republike Hrvatske; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2000.

DOKUMENTI

Arhiv Slovenije, signatura AS 1931, Republiški sekretariat za notranje zadeve SRS, šifra 1196, Uputstvo o saradnji između DSIP-a i SSUP-a, Beograd, 4. rujna 1968.
AS 1931, RSNZ SRS, š. 2303, Uputstvo o saradnji i međusobnim obavezama Službe državne bezbednosti i odgovarajućih službi Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, Beograd, 9. studenoga 1971.
AS 1931, RSNZ SRS, š. 2303, Odluka o osnivanju Službe Predsedništva SFRJ za pitanja državne bezbednosti, Beograd, 19. travnja 1972.
AS 1931, RSNZ SRS, š. 2303, Odluka o osnivanju Komisije Predsedništva SFRJ za usklađivanje rada organa koji vrše poslove državne bezbednosti, Beograd, 19. travnja 1972.
HDA, signatura 1491, OZNA, šifra 01.01, Uput za obavještajnu službu
HDA, signatura 1561, Šifra 3 – Rad Službe, oznaka predmeta 31_75, predmet 1
HDA, signatura 1561, Šifra 3 – Rad Službe, oznaka predmeta 31_75, predmet 2

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.
Postavke privatnosti
Kada posjetite našu web stranicu, ona može pohraniti informacije putem vašeg preglednika iz određenih usluga, obično u obliku kolačića. Ovdje možete promijeniti svoje postavke privatnosti. Imajte na umu da blokiranje nekih vrsta kolačića može utjecati na vaše iskustvo na našoj web stranici i uslugama koje nudimo.